moja sjecanja

Danas sam posebno sretna. Ovih dana nisam bas imala nekog vremena. Sve se svodilo na ucenje i bla, bla, bla...
A Sunce mami na polje. Pogotovo kad krene na spavanje- izmami sve vesele ljude da mu pozele laku noc... Ja kontam kad ce vise ovi rokovi zavrsiti...
Heh i rekoh da sam sretna...e pa imam pravi razlog! Po ko zna koji put i danas ja opet izađoh da polazem fiziku...bi profa raspolozena, nasmija mi se cim sam usla u kancelariju.
Malo popricasmo... o fizici naravno...i rece mi:
"POLOZILI STE KOLEGICE!" Ne mozete ni zamisliti koja je to sreca... Trenutno mi nista ne moze pokvariti raspolozenje...
Danas odmaram...sutra u nove radne pobjede!!!

Cijelo vrijeme se mi mucimo jucer. Ja nju, ona mene... jos upeklo 50 stepeni...i sve mi to tako do devet sati navece.
E onda ti ja bacim knjigu, ma neces me vise zezati, ne mogu te gledati ocima...
Naravno spremim se i u grad. Malo prosetam sa jos nekim drugaricama koje se mucise sa knjigom...
Noc zavrsi na nekom derneku gdje nikog nismo ni znale kao treba...zaglavimo mi tako-lude skroz...i ja zaboravim da se trebam sama vratit kuci. Naravno u to doba ni tramvaj ne radi... a nesto me strah bi i na taxi sama, ali sreca pa sam imala tako fino stvorenje pored sebe koje me na kraju primi na jogi pored svog kreveta ;)).
I tako se ja jutros probudi kod nase male gipsy u sobi...
I popravi mi se raspolozenje...luda mala skroz... hehe ;))

Pocela sam da se ujedam od muke... Danas imam posebnu zelju da odleprsam negdje daleko, daleko gdje me niko ne zna, gdje nikom ne moram polagati racune...
Svi me nerviraju, a nista mi nisu lose uradili... Bojim se da cu se posvađati i sa cimerima i sa roditeljima koje cujem samo preko telefona...danas mi je haos raspolozenje-sta mi je?

A tamo negdje daleko, pod palmom na obali mora, uz neki dobar koktel...eee... a ja moram knjigu da uzmem...
A da vam ne pricam kako umjesto hemije, fizike i ostalog sto bi trebalo meni se glavom motaju "neke" desete stvari.
Gdje mi nestade ona volja, odlucnost i zelja...gdje sam nestala ja?!

Cesto mi se desi da pomislim kako zivim u nekom svom svijetu i ne osvrcem se na svijet oko sebe... Desavaju mi se neke stvari za koje samo ja znam i koje samo sama sebi mogu objasniti...
Pomislim da sanjam, pa opet shvatim da to ustvari i nije san...
Nekada nesto jednostavno osjetis...
" Ima susreta u zivotu sa potpuno nepoznatim ljudima za koje se pocinjemo interesovati odmah nakon prvog pogleda, nekako odjednom, iznenadno i prije nego sto kazemo i jednu jedinu rijec. Osjetimo ono nesto i znamo...to je to!"
Sve ja fino sebi zamislim u svojoj glavici, razradim plan (a to vjerovatno i jeste greska) i onda me nesto posteno probudi...bum od glavu! Dodji sebi..ne moze sve kako ti hoces, a da nisam planirala ne bih se mogla ni razocarati...Onda se sjetim jedne knjige i pouke koja me drzi u zivotu, neki moj moto:
" U svakom zlu treba nastojati naci nesto dobro i znati da je moglo biti i gore. Kada jednom nestane sjaj u travi i miris cvijeca, necemo tugovati. Smoci cemo snage i nastaviti dalje zbog onoga sto je ostalo iza nas..." (Hemingvej)

I dok su Italijani trcali po terenu i branili nasa ocekivanja...hehe on je sjedio sa mnom...
Ne nije on operisan od nogomete, bas naprotiv,dosao je tu da gleda utakmicu...;))
Kada je utakmica zavrsila ode i on kuci ali prije nego 0de rece mi nesto...

"Ima susreta sa potpuno nepoznatim ljudima za koje se pocinjemo interesovati odmah nakon prvog pogleda, nekako odjednom, iznenaeda i prije nego sto kazemo i jednu jedinu rijec. Osjetimo ono nesto i znamo- on je taj!"
Desilo se to i meni prilicno davno. Voljela sam ga zaista mnogo. Prosli smo mnogo. Isplakali mnogo. Mnogi me pitaju da li je vrijedilo, jer ipak eto na kraju nismo mogli biti zajedno i sada znam da je tako i najbolje?! Nasa je ljubav bila zabranjena, mozda samo zbog toga i tako posebna, ali bila je ljubav.
Mozda je to bila ona najveca u mom zivotu, ona koja se jednom desi, ona koja ne blijedi...
I da, bila je zabranjena jer mi nisu dali da volim osobu koja ne moze da uziva u meni jacinom kojom ja uzivah u njemu, jacinom kojom on uziva u tom opojnom sredstvu... Koliko sam samo noci, dana, mjeseci pa i godina molila za njega, molila da prestane. Nadala se... Uvijek pazljiv prema meni, prema drugima, a tako okrutan prema sebi! Zivot ga stavi u iskusenje kojem nije odolio..pravdala sam ga, trazila razloge i umorila se od toga.
I bas danas saznah nesto sto me sjeti na njega. Zaboli me jako... Osjecam se bespomocno. Toliko sam se trudila da mu pomognem a nisam uspjela. Iako su u moj zivot sada usli neki novi ljudi, koji zasluzuju puno vise ljubavi i paznje, iako mi vise ne znaci na nacin koji mi je prije znacio ne moze da mi bude svejedno.
Kako da gledam kako propada, kako lagano tone u nepovrat to jos uvijek mi drago lice koje nekada bi puno zivota, a sada?! Osjecam se tako bespomocno, a nema nista gore od toga...

San te poveo kao mene jedne noci mrak.
Bio je peron u magli one zime, i ja sam cekala da se pojavis.
Nisi.
Onda su to prugom prosle godine, vagoni pogleda i ceznji,
pa opet...
Nisi bio tu!
Suho lisce je padalo tiho na dno nade da ces se pojaviti, tada bez lica i tijela- ali sa smijehom i sjenom nas...
I jeseni...i zime... A ja sam cekala i znala da cu ti prepoznati bar ime...
A onda sam nadnu soljice gorke kafe osjetila neotopljeni secer i znala da dolazis.
Samo ostani, oci bi tesko podnijele daljinu tvog odlaska...
Samo ostani, ruke bi slabe bile da zaustave jos jedan voz...
Samo ostani, ne daj usnama jos jednom okus suza soli...
Pusti proslost neka sve svoje istopi boli. Pusti sve dane sutra da sekundama nude kapi ljubavi za tebe, dusi, od neba mog srca koje te zeli...

Stojali smo jedno pored drugog. Iako nam je hladnoca obuzimala tijelo nije nas sprijecila da uzivamo u toj prelijepoj panorami Sarajeva. Razgovarali smo...
Poslije dugo vremena imala sam tu srecu da upoznam tako dobru osobu, nekako razlicitu od onih koji su mi do sada znacile.
Bio je dovoljan mjesec dana da mi se uvuce pod kozu i sada ne mogu da ne razmisljam. Od pocetka je bio pun njeznosti i postovanja. Bio je iskren... znala sam to, ali me je neki vrag tjerao da ga pitam. Morala sam pokvariti tu predivnu noc..hm predivnu. Nebo je bilo tmurno, zvijezde su nestale. Samo nas je mali dijelic mjeseca posmatrao.
Pitala sam: " Da li je jos uvijek volis?"
Naravno znala sam, ali... I pocela je prica, jos uvijek je u njemu neki dio nje. Jos uvijek ne moze da bude sa mnom. Kaze da sam dosla u jako teskom trenutku za njega, da je drugacije...mozda...
Uspjela sam da prodrem u jedan dio njegove duse, sretan je dok je sa mnom, ali to nije dovoljno ni meni ni njemu. Koliko ce mu trebati da je zaboravi? Zelim ga, ali ne ovako...
Zasto ne moze(mo) biti sretni...?

eh, kada bi znao... :(

Veceras provedoh jednu od nasih standardnih studentskih noci... Skupile se mi cure... razbrbljale se... otvorile duse...ispricale se ono o svemu i svacemu. Dobro mi to ponekad dodje, a u posljednje vrijeme nekako nisam imala vremena za to...
Sada se svi razisli. Neki vec spavaju, a meni se ne spava. Nece san na oci iako sam jako umorna. Razmisljam... Nesto sam se skroz raznjezila ili mozda bolji izraz za ovo stanje-raspekmezila...
Sve mi nesto nedostaje... Fali mi i mama...heh mozda zvuci smijesno,ali mi u ovakvim trenutcima cesto fali njen savjet, njena topla i utjesna rijec...
Fali mi i on...Nedostaje mi... Vjerovatno sada spava, a ja zbog njega ne mogu... a sta cu...a kad zaspem doci ce on i tamo...posjeti me i u snovima cesto. Ima i tu nesto pozitivno, barem necu biti ovako usamljena..
E da samo zna koliko bi mogao da mi znaci, kada bi mi samo dopustio...

Osjecajnost. Hm... Da li mi je to vrlina ili mana?! Cesto se zapitam...
Istina je da sam se previse prepustila osjecajima. Sada kada mi je prilicno jako stalo do njega, tesko je upravljati srcem. Previse sam iskrena. Previse pokazujem. Znam da ce mu to postati nezanimljivo,vremenom. Ali nikada nisam bila cura od taktike. Heh, nazalost.
Stalo mi je. Odgovara mi u mnogim stvarima. Konacno sam u jednoj osobi pronasla osobine koje sam mozda uvijek potajno prizeljkivala, a dobijala uvijek suprotno. Do sada nisam imala priliku da se pokazem onakvom kakva zaista jesam, a sada se tako najbolje osjecam.
Da, ja bez maske...totalno cista, sasvim iskrena, a nekako ogoljena, opustosena...
Prolaze mi kroz glavu svi savjeti dragih mi ljudi, sve psiholoske misli koje sam sama sebi uvlacila kroz misli...Eh, da sve suprotno od onoga sto cinim. I da li sada vrijedi razbijati glavu pitanjima i razmisljanjima kako sam trebala, a nisam?! Mislim da ne...jednostavno ja sam takva. Volim iskreno i sama sam iskrena.
Ne zelim igru, zelim nesto vise... Mozda njeznost, postovanje...mozda nekada i ljubav...
"Znam da nisam trebala dopustiti da ova maglovita ceznja postane jasna. Sada se bojim razocarenja ako se ne ostvari. Trudim se potisnuti je u tamni, skriveni prostor duse, kao i ostale opasne zelje, ali mi ne uspijeva." Taj osjecaj sto se probudio u meni stalno me budi iz stvarnosti i baca u snove.
Budim se i jutro mi zapocinje sa njegovim likom pred ocima...
Noc je, lezim i razmisljajuci polako tonem u san. Sanjam... tamo sam tako zasticena, voljena i sretna... Ne zelim da se budim...snovi su moja najbolja stvarnost...